čet - 24.01.2008, objavio Sizif 24. januar 2008 20:51:15

Moj(a) inspirator(ka) za ovaj tekst je Gospođica Prsotina .

Skoro da sam bio na kocertu JK-a, rekao sam. A bilo je to ovako:

Radio "B92" je bio medijski pokrovitelj koncerta Jamiriquai-ja (za prijatelje, 200-na-sat-govoreće i mryovoljno govoreće - JK). častiše oni besplatnim kartama za koncert (ne znam koliko karata). Karte, međutim, nista mogli dobiti na "pet najbržih slušalaca..." (pa se uvek ispostavi da su Beograđani najbrži). Nije bilo ni onoga da će karte dobiti oni koji dobro poznaju delo (i lik, zašto da ne?) JK-a. Besplatan ulazak na koncert zaslužiće onaj ko smisli najoriginalniji odgovor na pitanje:

"Zašto JK nosi kačket?

Ne volim takve akcije zato što, kako rekoh negde ranije, ne umem da stanem na loptu. Ako mi je baš stalo do nečega, krv počne da juri kroz glavu, a to ponekad potisne zdrav razum i ratio u drugi plan. Maštovitost se povlači u ilegalu, tako da ono u čemu je trbalo da učestvuje oseća jako njen nedostatak. Ali, sa JK-om to nije bio slučaj. Odgovor na pitanje je došao skoro neočekivano, jako brzo i nije zahtevao nikakvu doradu. Na 9292 poslao sam poruku:

"Rk Zato što su mu Indijanci ukrali šešir"

Iako sam mnogim poznanicima morao da objašnjavam, zašto je "svemirskom kauboju" (JK-u) bitan šešir, redakciji "B92" se svideo ovaj odgovor, pa sam dobio kartu za koncert. Mali iz unutrašnjosti trebalo je da podigne karte i ode na koncert, što je bilo malo neizvodljivo iz mnogih razloga. Iako sam bio tog dana na u Beogradu kod brata, karte nisam podigao jer se nikome nije preterano "štrapaciralo" od Bulevara do Novog Beograda, a ja sam u Beogradu umem samo da izađem iz autobusa na autobuskoj stanici. Koliko se sada sećam, nikome se nije ni išlo na koncert, a da idem sam - pa prilično mi je "truba".

Reč "nikome" se u tom trenutku ipak nije odnosila na jednu devojku. "Zašto da mi propadnu karte?", mislio sam i tada mi pade na pamet da ona bude "ja umesto mene" na koncertu. Ideja joj se dopala, a meni je bilo drago što je sve dobro završeno. Povela je drugaricu, i kaže da joj je bilo lepo. I meni je zbog toga takođe bilo lepo.

Danas mogu da kažem da kartu za koncert zaista nisam dao nikome. Devojka koja je bila "me instead of me" je vrlo brzo zatvorila sva svoja "vrata" za mene. Ima razlog, naravno. Meni danas nije bitno da li su razlozi subjektivni ili objektivni. Njen odlazak je bio onakav kako, valjda, odlaze uvređene žene letelo je perje i po "komšiluku". Ostavila je večni trag svoje mržnje. Nekoliko klikova i tu smo. Na ovu priču me uvek podseti JK ili bilo šta napisano o njemu.

 
ned - 06.01.2008, objavio Sizif 6. januar 2008 11:23:05

Slika 27873

Gledam juče reprizu novogodišnjeg kviza "Milioner". Više sam nekako voleo da gledam hrvatski nego ovaj naš, a jedan od razloga je odijum prema televiziji koja je prikazivala kviz u našoj zemlji. No, nije to tema.

Praznična emisija (na kraju saznadosmo - njen prvi deo). Prvo pa muško - Željko Joksimović. Tako on priča o svom životu odgovarajući na pitanja. Zna, kaže, da svita puno instrumenata, pa je za potrebe novinara taj broj krstio imenom jedanaest (ako sam dobro zapamtio). Među instrumentima pomenuo je harmoniku. Violinu nije.

Kao klinac sam hteo nešto da sviram, a to nešto je vrlo brzo postala harnomika. Malog mene upisaše u muzičku školu sa zakašnjenjem od jednog polugođa, tako da sam krenuo tek u drugo. Domaći zadatak savladavanja propuštenog gradiva nije bio veliki problem. Skontao ja “o čemu se radi”, pa sam tako na kraju pripremnog razreda na ispitu za upis u prvi razred imao najviše bodova, uz jedno tada katastrofalno ali. Ova tri krvnička slova su značila da su sva mesta za moju željenu harmoniku bila popunjena. Izvoleo sam birati između flaute, klarineta I violine. Ma kakvo biranje – hoću harmoniku I tačka! Užasavala me činjenica da sa najvećim brojem poena na ispitu ne mogu da biram nego – daj šta daš. E, pa ima da ponavljam, rekoh sebi I majci koja je devetogodišnjeg sina vodila na polaganje ispita. Dugo, dugo me ubeđivala da ne kvarim nešto što sam tako dobro uradio, ali mali ja nisam do tada u životu znao šta to znači kompromis (tada naravno nisam znao da se to tako zove, samo sada odmotavam film). Ubedi mene majka da ne odustajem, a da odaberem šta hoću (kako, mama, šta hoću, kad neću ni jedan od ova tri). E, sad – na putu do kuće proradi u meni nešto što tada nisam umeo da objasnim, a ni danas ga ne bih nazvao inatom, već više kao izazov prema nepoznatom. To je bio tek prvi put, a on je najteži.

Nije patetika u rečima. Patetika su nedoživljuene i isilovane emocije, one koje vam je neko ispričao, a vi ih samo “plagirate” rečima. Da pojasnim – kada kažem da ljubav ume da ceni samo onaj ko se za nju bori, onda vam to kažem zato što sam iskusio na ličnom primeru. Violinu nisam mogao da svarim ni uz pomoć “Digestala”. Borio sam se da je nekako zavolim. Trud mi se vratio na najlepši način a da toga nisam ni bio svestan. Ono što je odlučilo je bila ljubav prema muzici. Dakle, voleo sam muziku, a tada sa desetak godina nisam znao da je to ustvari najvažnije. I nekako mi se violina uvukla u srce. Neke od tih “violina” imale su oči devojčica koje su mi se sviđale, a jedna od njih baš puno. I ona je svirala violinu, samo puno bolje od mene. Ja sam svoje niže (i jedino) muzičko obrazovanje završio bez ambicija da se kitim nagradama.

 

 

 

Volim da čujem violinu bilo solo, u kamernom ili nekim većim orlkestrima. Različit i uvek lep osećaj je sviranje u ma kom vidu: kao solista ćete čuti kako neko delo vi “vidite”; kamerni orkestar će vam pokazati kako zvuči vaša partitura u odnosu na ostale članove, I to je ono što me najviše privlači u sviranju. Slušate malo sebe, malo svakoga ponaosob, pa onda sve zajedno, i tako vam misli lete kroz kompoziciju, pa se čini posle mnogo slušanja da ustvari slušate delo po prvi put. U velikim orkestrima vi možete i prekskočiti neki deo, možete i “falširati”, neće se odraziti na celinu (pod uslovom da ste jedino vi pogrešili, naravno), ali kamerni orkestar je nešto gde možete tačno da vidite koliko vi doprinoste celini. Možete, pomalo sujetno reći – eto, bez mene to ne bi izgledalo tako dobro.

 

 

 

Šta je ostalo?

Veština sviranja je nešto što ako ne vežbate, može da “izađe iz prstiju”: Srećom, moje istinsko sviranje (ono kada vas ne zanima ni da li neko sluša ni da li ste neki ton odfalširali, ni krešendo, ni ostale zvrčke) krenulo je tek kada sam završio muzičku školu. Sve što se mora, ma koliko voleli stvara pomalo “branu” u glavi. E, kada je bilo gotovo, onda sam isključivo svirao za svoju dušu i tek tada osetio pravu draž sviranja. Nije bilo pod pritiskom obaveze i bilo je divno. Istina, krao sam takve ternutke i tokom trajanja muzičke škole, ali tek po završetku mogao sam totalno opušteno da uživam.

Muzička škola mi je bila škola u kojoj sam osim sviranja naučio i puno o životu. Jedna od najvažnijih lekcija je ona o istrajnosti. Samo prvi put bilo je teško završiti ono što je započeto, a ponekad se činilo noćnom morom. Poseban tekst bih mogao da napišem o tome koliko je bilo gorko u pojedinim trenucima, koliko puta mi je došlo da “bacim sve dođavola” i da odem kao da nikada nisam ni video violinu.

Odlazim ponekad u muzičku školu, tek da vidim “kako stoje stvari”. Mojih nastavnika je sve manje. Odlaze u penziju ili u druge škole. Sa onima koji me se sećaju se uvek lepo ispričam. “Uzimaš li 'ćermane' ponekad?” Odgovor “Bogami, otkako sam završio – vrlo čessto”, pretvorio se u:”Bogami, nisam odavno, ali planiram ovih dana...” Ovo liči na susrete davno rastalih prijatelja koji na rastanku kažu:”E, obavezno ćemo se čuti.” ali ih život već posle nekoliko sati udalji. Možda se nekada zaista I sretnu. Ja I violina takođe.

 

 
čet - 03.01.2008, objavio Sizif 3. januar 2008 17:16:10

Sada je već prilično vremena prošlo. Moja prva Vojvodina na četu. Novi Sad. Kao da smo se oduvek znali. Ja inače nisam od onih koji jure slike i brojeve telefona po četu. I ne počinjem razgovor da bih muvao sagovornice. Ako se atmosfera "namesti" sama od sebe, za to nisam odgovoran. Nisam ni od onih koji psuju na četu (valjda sam dosadio sa tim?) I to je pomoglo da se razgovor među nama produži i ponovi.

Za Novosađanke imam uvek isto pitanje (ne mora biti prvo, ali ga retko preskočim) - znaš li gde je Ulica "Džona Lenona"? To da je ulica "Blagoja Parovića" preimenovana u "Džona Lenona" čuo sam u vestima "B 92". Moje sagovornice su mi rekle da je to ime bilo kratkog daha, a da je preimenovanje pomalo “promašilo temu”, jer u tom delu Limana žive uglavnom oficiri (valja se oni ne računaju poklonicima pop-rok muzike?)

Razgovori sa Milicom su bili kao pesma. Sve što sam rekao da inače ne “lovim” po četovima od nje sam dobio. Mail, ICQ, Yahoo adresu, broj mobilnog. Sliku, naravno. Sa ćerkama koje liče na nju. Rekla je da ne voli nepristojne I da za njih ima rezervisanu opiju “ignore”. “Pa, ako - I treba im tako kad nisu u kući naučili lepom vaspitanju”. Bože, što sam ja vaspitan ( da li?).

Volim I ja da psujem, samo, u devedeset devet posto slučajeva biram pred kim I kako. Ima mekih I tvrdih psovki, a iz mojih usta možete čuti I jedne I druge – zavisi pred kim (od prilike, je li). A jedna prilika se namestila ovako:

 

 

Negde u večernjim satima jedne obične (za mene nesrećne) zimske večeri jedno dete je slomilo slušalice. Neprijatna situacija: detetu krivo, u mojoj glavi ključa (spolja se ne vidi, jer “uzemljenje” radi). Ništa ne pomaže sada sva priča o tome da sam im govorio – što duže budete čuvali slušalice duže ćete ih imati. Kad pokvarite ili slomite – te se više kupovati neće. E, onda ja onako razočaran sedam za kompjuter, a Milica na četu. Po “glasu” (pisanju) prepoznaje da nešto nije u redu. “Zvučiš nervozno danas?”. E onda sam joj rekao da sam “poludeo” I to rečju koju sad ne bih hteo da ponavljam. Šta si rekao?” bile su njene poslednje reči koje sam pročitao. “Popio” sam “ignore”.

 

Ignore je mučna stvar. Znate da je tu ona sa kojom biste razgovarali, ali ona vas ne konstatuje. Znala je sa koje me od svih spravica za četovanje ignorisala, a znao sam I ja. Zato sam se dosetio da joj se javi sa nekih drugih koje niesmo koristili. Uzalud. Čim bih joj rekao ko sam, odmah je uključivala “ignore”. Ma, ne bi mi bilo krivo da sam inače takav prema sagovornicama na četu. Ne bi mi bilo krivo da je ona bila uzrok mog eksplodiranja, ali ovako – ne mogu da opišem kako sam se osećao. Što sam stariji sve me više iznenađuje kada provalim neki “prvi put” u svom životu. Ovo je bio prvi put da sam izgubio nekoga na ovakav način. Zaista je poražavajuće saznanje da je jedna gruba reč teža od mora lepih. 

 

 

U staroj “Nokiji” ostao je njen broj telefona. Nema broja koliko sam se puta uzdržao da ga upotrebim. Bilo mi je glupo, jer rekla je da namerava da otputujje u Ameriku. Sa nekim, naravno. Šta ako je sada sa njim? Šta ako je u Americi? Bilo bi mi žao ako bi zbog mog poziva imala problema. Sigurno nije bila sama. Ma gde da je, želim joj sreću.