Nikada neću biti vozač. Nažalost.
Znate kako to ide, mi muškarci smo odgajani u spartamskom, poluspartanskom, skrivenospartanskom ili pacifističkom stilu. Ovi poslednji, u koje sam spadam, zanimaju se automobilima. Sećam se sebe sa jednocifenim brojem godina kako idem od kola do kola gledajući kroz leptir staklo sa vozačeve strane "kol'ko juri... ".
Jedna od većih i jedna od prvih zaraza koja me drmala bila je opsednutost automobilima i želja da naučim da vozim. Te devedeset druge u zimu pred devedeset treću u mom gradu su bile dve "neprivatne" i nekoliko privatnih auto-škola. Savet mog dobrog oca je bio da se raspitam za cene u onoj u kojoj je on polagao (tada su postojale samo ove "neprivatne"). OK. I krenem da se raspitujem. Ludilo koje je kulminiralo devedeset treće počelo je da miriše već u decembru devedeset druge. Zbog toga, a i zbog moje nestrpljivosti, posete auto-školi su postale nedeljne učestanosti. Onda je teti na šalteru dosadilo, pa me pitala: "Dečko. hoćeš li ti da polažeš ili nećeš?". "Dajte mi pare, pa hoću!", rekao sam. I više nisam došao.
Zaista je "teško" zaključiti zašto devedeset treće nije bilo moguće praviti dugoročnije finansijske planove. Jedan od takvih je bio i moje polaganje vozačkog ispita. Moja jaka želja je počela da se topi u moru nula na novčanicama koje od nule jedva da su više vredele. Želja je pala u zaborav.
Danas sam sve bliži punoj trideset četvrtoj godini. Malo se odraslo, pa se zagledalo u sebe. U duhu stare latinske poslovice "Nosce te ipso" - upoznaj samoga sebe. I danas tačno znam da od mene nikada vozač biti neće.
Moj grad je neobično ravan. Najviši proplanci u Čačku su trotoari. Ako još živite u njemu dugo, eto dobre isprike da ne gledate baš najpažljivije kuda idete. Zbog toga, ulicom idem skoro napamet. U mlađim danima sam svugde pre gledao nego kuda idem. Zato su mi noge bile pune modrica. Ne sumnjam da bih tako i vozio. Od takve vožnje modrice ne bih podelio i sa nedužnima.
Na današnji dan pre dvadeset jednu godinu sa porodicom sam bio žrtva jednog koji je vozio po navici. Kažu oni koji su ga poznavali da mu je deo navike bio i da vozi pijan. Svetlo mu, naravno, oko sedam uveče "nije trebalo", pa ga nije ni upalio. Njega su iz kola izvukli pijanog, a nas troje ugruvane. Brat je ostao nepovređen. NIčega se ne sećam ni danas. Probudio sam se u bolnici sa "ustima punim "nečega". To nešto je bila moja rasečena usna. Od kola nije ostalo ništa. A mi smo ostali ugruvani.
Eto, toga se setim svakog dvadeset četvrtog oktobra. Ali više ni jednog o tome neću pisati.