Opet sam danas napravio isti pokret. Nije moj, a kao da jeste – njen je. Nešto što nije vaše već ste počeli osećati kao svoje. Da li ste nekada svoju ljubav osetili kao sebe izvan svog tela? Uporedio bih to sa snom: milion puta mi se desilo da sanjam, i da onaj Ja u snu radi nešto bez moje volje. Devojka je to isto samo što volite sve što ono „vi-izvan-vas“ uradi. Jednostavno volite nju, pardon – sve njeno i sve od nje. Ona je već u vama i tu spasa nema.
E, sad...
Kako da iz vena izađe žena koju nikada niste imali? Cinici kažu da je najbolji lek od zaljubljenosti brak. Ne bih išao na tako radiikalne zahvate. Probao bih samo da je smuvam. Prethodni recept bih upotrebio tek ako je zaraza uzela maha.
Pitaću umesto vas koji čitate: „Čemu ironija kada pišeš o onoj koju voliš?“ Baš zbog toga što je volim, jer: „the customer you have dialed is unavaliable at the moment...“ Please, try never – rekao bih. A i ona bi.
„I found her on a night of fire and noise...“
Sreli smo se tamo gde srećem najviše ljudi. Počela je priču. Pričala je i pričala. Kako li se meni uvek dese ove pričljive kad se privlače samo suprotnosti? Anđela se razlikovala. Izgledalo je kao da je mislila kako ima samo deset sekundi i da treba da govori vrlo brzo (kao svojevremeno onaj brka u reklami za, valjda, „Grmeč“). „Jao kako sam ja genijalna“, trebalo bi da glasi sve što je govorila svedeno u jednu rečenicu. Reših da se poigravam sa tim – ponudio sam joj šoljicu kafe.
Nijednu šoljicu svog omiljenog pića sa nepoznatim devojkama u poslednje vreme nisam popio slučajno. Umesto gledanja u šolju posmatram način na koji devojka drži šolju u ruci, uopšte njene kretnje sa šoljicom kafe. Taj ritual može otkriti da li kafu pijete sa damom ili ne. Zašto bih gledao u šolju kad je jedina moja želja da upoznam kafe-prijateljicu. A ispunjenje želje zaviisi od mene, to ne mora niko da mi kaže. Svaki pacer, koji bi hteo da ispadne frajer u društvu, pa kao zna da gleda u šolju, bi mi, doduše, rekao kada „ubodem želju“ da ispunjenje zavisi od mene.
Srećom, volim da slušam ljude (lepe devojke posebno), mada to nije baš uvek ni zdravo ni izdrživo (makar se radilo i o lepim devojkama). U slučaju Anđele bilo je lako: ona nije pričala - ona je žuborila. Žubor njenog glasa ponekad je nanosio zalutali kamen tek koliko da me probudi iz sna koji su brižljivo ušuškavale razne melodije koje bi se same nizale dok je Anđela pričala. Nekada sam mnogo više nego danas imao običaj da pustim muziku (obično radio) da me „izloguje“ iz sveta oko mene, da bih mogao na miru da razmišljam na slobodne teme. Slučajući Anđelino žuborenje isključivao sam okolinu. Kao i kod radija, ne morate pratiti „šta je tu na stvari“ (što reče Dr Nele Karajlić).
„She had a heartful of love and devotion...“
Zaista se trudila da izgleda lepo. Nije morala mnogo da se napreže, Bila bi mi draga i najlepša na svetu čak i kada bih je video probuđenu posle samo dva sata odmora od burne noći. Često sam zamišljao te oči koje jutro još nije potpuno otvorilo. Samo žena zna kada treba spustiti pogled da bi ostala nedokučiva. Trebalo je doduše podići pogled. I dok se to ne desi, razmišljao sam kako dočekati susret. Znao sam da ću joj to reći jednog dana. Trenirao sam vremenu strpljenje, odlažući trenutak istine. Za to vreme, njena priča i ona u priči rasli su uzajamno. Onda je dobila prvi kompliment.
Nije se zbunila. Ove današnje devojke su, izgubivši poslednju nadu da će pronaći vaspitane momke, i same pomalo zaboravile kako su nekada lepo vaspitavane. Na komplimente odgovaraju u blažoj varijanti sa: „Znam“, a u nevaspitan(ij)oj... e. to vam ne mogu reći. Anđelin odgovor bi mogla zameniti rečenica: „Pa zar to nisi ranije mogao da zaključiš; ja sam mislila da se to odmah videlo“. U tom stilu je krenula da objašnjava zašto je tako savršena. I još malo njenog žubora. I utapanja u istom, naravno.
Sledećeg komplimenta se dobro sećam. Pohvalio sam njenu šminku. Mislim da je rekla hvala, ali se ne sećam. Nije ni bitno. Pamtim samo da je sledeći naš susret bio nenašminkan. Baš onako kao da je tek ustala. Meni se sviđala ma kako izgledala, ali mi je bilo zanimljivo da razmišljam na temu zašto mlada dama kojoj uputite kompliment sledeći put dođe pažljivo se trudeći da vam kompliment nikad više ne padne na pamet. Nije joj uspevalo, jer je bila isuviše dama da bi mogla to tako lako da sakrije.
„Mora da je slučajnost“, pomislih, pa sam rešio da se pozabavim eksperimentom. „Hajde da se malo poigram sa onim što volim“. Hteo sam da nastavim sa komplimentima da vidim kako će reagovati. Tako su nas nekako učili na časovima matematike: „Pođete od pretpostavke da...“ će dama ubijati jedan po jedan razlog da bude pohvaljena. Moja pretpostavka da idem u „ubistvo s predumišljajem“ me na početku nije uznemiravala.
„Neće valjda“, mislio sam.
„Naravno da hoće“, šaputao je Marfi klimajući glavom sa izrazom lica inženjera koji je svaku stvar postavio na svoje mesto i sada posmatra očekivano uspešan ishod svog eksperimenta -pa video ga je već toliko puta u životu. Nisam ga čuo, a ne bih mu ni verovao. Istina je bila da je Anđela bila sve dalje od anđela.
Zvučala je jako sigurno, mada je štikla njenih igličastih reči veoma lako klecala. Htela je da se čuva od plamena, a i sama se igrala vatrom – rekla je da nema dečka. „Šta ja tu mogu da radim?“, pitao sam se, već pomalo zlobno misleći: „kako je to moguće da tako savršena devojka nema jednog dečka, makar dvojicu ozbiljnih pretendenata i bar duplo više večitih entuzijasta?“ Tu iskru u mojim mislima je „uhvatila“ - mora da mi je i oku zasijala.
"You 've broken my haert and now you leave me..."
Ljubav je igra u kojoj smo ponekad generali i pre borbe, a kamoli posle. Koliko se više junačimo i pravimo važni kako se nama to ne može desiti, toliko nas jače „drmne“ kad se desi. Windows je, kažu, šupalj toliko zato što ni sam njegov tvorac ne zna „koliko je prozora stavio na kuću“, a kamoli da li ih je sve zastaklio. A zamislite onda srce, koje nismo mi pravili, već nam je dato. Bez uputstva za upotrebu, naravno. Kako možemo reći da poznajemo sebe, ako ne možemo da predvidimo upad „stranog tela“ u nešto što je deo nas? Šta ako nam se neopaženo u srce promuva sreća, tuga, ljubav? Za sreću, ako smo fino vaspitani, kažemo hvala, tugu odbolujemo, ali kako tretirati iznenada otkrivenu ljubav? Ako se borite da je izbegnete i ostanete ravnodušni i hladnokrvni – pišite sebi još jedan poraz. Najpre sam poraz shvatio kao uživanje. Volim je i šta više treba - gde je tu poraz? Okrutna? Ma ne, samo „riba što se teško peca“. Izazov? Hvala na pitanju, može uvek.
Anđela i ja nismo imali emotivnu vezu, već je to bila veza druge prirode. Naši susreti su tekli kao reka. Kada je videla da bi bujica te reke mogla da je razoruža, zahtevala je da „promenimo lokaciju“. Istina je da kad „uđem u rezonancu“ sa prostorom, postajemo saveznici, a zajedno možemo šta god mi padne na pamet: i zidovi i stolovi i čaše radiće za mene. Novi prostor – novi saveznik. Ovo nije znala, a ja sam tu tajnu čuvao.
Jedan „zavučeni kutak u centru grada“ mi se posebno sviđa. Tamo mi je bilo lepo. Sa njom ili bez nje, ali taj prostor me podseća baš na nju. Njen osmeh je tada prvi put zasijao po mojoj želji, a da ona to nije ni znala. I zato ga volim. Shvatila je da „nešto nije u redu“. Nismo više odlazili tamo, ali sam ostavio nešto svoje u tom kafeu. Ne odlazim više na to mesto. Možda me prepoznaju konobari, pa me zamole da Anđeli vratim sjaj njenih očiju koji je ostao na zidovima.
Nije me isprovocirala promena mesta, iako je jedno od potonjih mesta bio kišobran pod kišnim čačanskim nebom. Nema zidova, nema stolova, muzike – svega što mi miože ići na ruku. Papirologiju smo završili na pultu jedne trafike.
„All things move to all their ends...“
Hteo sam da pokažem da mi mesto zaista ne znači ništa ako nešto želim iz sve snage. Ispostaviće se da sam taj najbezobrazniji potez napravio poslednjim trzajem zdravog razuma. Mislila je da je spokojna, kada sam krenuo rečenicu koja je mogla da zapali vatru - čak sam i dikciju naštimovao. Nije bilo teško, jer ja sam vodio bele figure. I onda umesto izjave da je ona sve moje pitao sam je nešto sasvim deseto. Vrag je odneo šalu, znala je. Od tada se igramo mačke i miša. Pokušava da mi se zgadi ili pokušava da me „za moje dobro“ udalji od sebe. Ej, pa dosta mi je više da mi se dešavaju porazi "za moje dobro".
Od našeg sledećeg susreta je počela da govori o izvesnom gospodinu koji ima fine roditelje sa kojima je ona već „na ti“, gospodina sa kojim će ići u Ameriku (prvo će, doduše, on pa posle nekog vremena će i nju da povede; ništa ti Sizife, ne brini – Anđela će ti već preporučiti drugu saradnicu...) „Zeza se Anđela“ - tešio sam se, dok nisam video i njegovu sliku. Nije mi, valjda, pokazala brata... Istog momka sam video nekoliko meseci kasnije u njenom društvu na stepeništu jednog megamarketa.
"...and over again"
Nekako sam često u životu bio prinuđen na „plan B“ - mnogo češće nego što sam bio spreman. A debelo sam „zabrazdio“. Počela je da progovara iz mojih usta, počela je da pravi svoje pokrete mojom glavom, već nisam mogao svoje misli da odvojim od njenih – moje rečenice su zvučale kao njene. Mogao sam sebe da posmatram i sa strane; mogao sam i da se izvučem. Ali, biti opčinjen njom je nešto u čemu sam uživao, nešto što i sada volim.
A ogled? Ko sada mari za ogled. Uspeo je jer sam dokazao polaznu pretpostavku. Naučnička sujeta je zadovoljena. Čemu cinizam? Pa, moram da se izvučem. Smisao rezultata ogleda mi se uopšte ne sviđa.