Odavno već, Nova godina je prošla, ali neke detalje ne bih voleo da ostavim nenapisanim. Ima i ono čuveno „Šta je bilo posle?“ Za to, valjda nikad nije nevreme, a i ako jeste, Nova godina će do 2012-te sigurno doći ponovo. Malo šale za početak. Surova? Pa, baš takvu i volim.
Možda bi roditelji blogeri koji imaju decu školarce trebalo da stave šifru na ovaj tekst kad ga objavim. Da se deca ne uče kako ne treba. Da ne prevrćem po tekstovima, čini mi se da sam još u jednom isto ovo napisao. Vrlo teško ćete deci objasniti da onako kako se ponaša za Novu godinu ne treba da se ponaša i radnim danima, da se noć za dan menja samo u „najluđoj noći“, a da je „fora“ za prilagođavanje najviše dva dana. Deca su mlada - kod njih to ide za jedan dan. A možda nije to - možda su naviknuti na takav ritam jer izlaze do ranih jutarnjih sati. Ko bi znao...
Niko ne slavi Novu godinu više od tri dana. Ja sam novogodišnji režim zadržao još neko vreme, dok sam bio u Beogradu. Iz mesta sam „sažvakao“ vremensku razliku između prazničnih i običnih dana; bez obzira što sam zaspao u 5 ujutro, probudio sam se oko deset. Srećan što je sve prošlo potpuno bezbolno, nastavio sam da spavam. Ovo liči na priču kad držite dijetu neko vreme veoma disciplinovano, potom stanete na vagu, vidite da su rezultati vrlo povoljni i u to ime se „oderete“ od hrane. Nisam bio jedini u tom stanu, a ostali su spavali. Da ne bih uznemiravao, imao sam izbor: ćutati, hodati i misliti na prstima, ili spavati. A na samo par desetina centimetara od mene Nj. V. Laptop. Sa internetom. Pošto mi je sledećeg dana otkrivena tajna logovanja, više mi nije bilo bitno ko spava, a ko ne.
Moje kretanje po Beogradu je veoma ograničeno. Tako se nekako desi da čim se opustim u jednom delu grada u kome brat stanuje (čim umem sam da pređem ulicu), on promeni stan. Ovde gde je sada, bio sam prvi put za ovu Novu godinu. I naravno - iz kuće ni makac sam. U nekoliko rečenica ovo bi mogla da bude i moja isprika svima kojima se nisam javio dok sam bio u Beogradu.
Popuniti slobodno vreme, ili obogaćivanje odmora ako više volite, je presudni detalj ako želite da na pitanje: „Kako si se proveo?“, ne slegnete ramenima, napravite „testerasta usta“ ili zevnete dosadno. Pogađate – lap top i adsl. Baš sam se patio, zar ne? Ne može se reći da mi je teško palo.
Ako želite da se odmorite, molimo vas izgubite sat
Za skoro sedam dana u Beogradu mogu reći da se i nisam nagledao dana. Izlasci su bili večernji, jer preko dana sam uglavnom bio sam. „S cigaretom“, kaže jedna čuvena pušačka izreka, „nisi sam“. Ja sam nepušač, pa je prema ovoj izreci, trebalo da znači da sam bio poprilično usamljen. No, burazov laptop i adsl su učinili da ne moram „pod stare dane“ da se upoznajem sa cigaretom .
I da. Odmah sam se setio online radija. Ona moja stalna još iz Čačka je šljakala, ali blizina Vojvodine je učinila da se vratim nekim starim vojvođanskim radio stanicama. Ne znam slučaj da je još neko pravio plej listu radio stanica, ali evo jednog „primerka“: Tri iz ovog teksta su činile tu plej listu. Tako se sve namestilo za pisanje bloga. I zamalo da sam i pisao. Falilo je nekih detalja – razmažen sam ja kad se radi o pisanju. Tačnije, razmazilo me poslendjih dve i po godine.
Hrvati su baš preslušavali listu "300 najboljih svih vremena", koje su birali mesecima unazad. Zanimljiva lista, ali daleko manje autora nego što je brojka od trista. Ovako je izgledala moja plej lista:
Redosled je nebitan. Kasnije se ovom spisku pridružila i
Ono što me bukvalno svakog dana fasciniralo je pogled kroz prozor. Ma kada pogledao, nebo je bilo mračno. Ceo dan mi je prolazio ispred laptopa, a da to nisam ni osetio. Nije to bio zamor, jer nisam bio opterećen brigama koje sam ostavio u Čačku, nisam bio opterećen satom, a to je jedan od glavnih razloga napetosti. Na odmoru bilo kakve vrste, ne gledam na sat!
Ako su mi dani i prolazili „uzalud“ (a ne može biti uzalud ako se odmorite), noći su bile dinamične. Susreti sa prijateljima ili jednostavno gluvarenje. Nemam pojma kako tako brzo dođe pet ujutro. Isto kao i što ne znam zašto je skoro svaki moj pogled na sat pokazivao vreme ne manje od osam uveče. I pošto mi nije bio logičan, rešio sam da se posvađam sa satom.
Najvažnije je da se čovek ne umori od odmora. Ja nisam. Naprotiv, bilo je kao u velegradu, kao kod rodbine, kao sa prijateljima, kao za praznik. Za kraj malo ironije, ali mi Beograd, rodbina i prijatelji sigurno neće zameriti: bilo je, što reče Arsen Dedić u pesmi „Otkako te ne volim“: „... kao na slobodi“.