I tako smo rasli uz naše heroje. Ploče su se kupovale na razne načine, engleski je morao da se podrazumeva, ali se slabo razume(va)o. Učili smo ga na razne alternativne načine. Jedan od popularnijih i za naše prilike dostupnijih bio je preko rok-časopisa. Tamo izađu reči pesme, pa ih onda učimo. Već smo čuli kako se izgovaraju, samo još da nam, na primer „Pop rock“, prevede. NIje bilo smaranja gramatikom, vremenima, kondicionalima nego, brate, lepo učiš tačno ono što ti treba - reči pesme, koje su bile lekcije životnih mudrosti za nas dečake. I da, naše drugarice su nas i u znanju engleskog preticale. One su učile pravilan engleski. Iz našeg heavy-metalskog su verovatno nastale one fore: „Two bad - Milosh dead“. Neki od nas su na vreme ukapirali da ćemo biti ismejani ako nam engleski ostane na tom nivou. Malo smo se potrudili da bi nam engleski na nešto ličio.
Sisyphus sings in English
Teško je odgovoriti na pitanje da li smo tu muziku voleli zbog tekstova ili zbog gitara u našim glavama. Da li pesma može da se voli ako ne znate reči pesme? Ovo je, čini mi se, ključno pitanje kada esencija odrastanja postane muzika uz koju brojimo pubertetske dane. Sve zavisi kako slušate pesmu. Ne bih ni znao te neke tanane stvari da se nisu baš meni i dešavale. Mene je pesmi mogla da privuče melodija, harmonije, pravilan udarac bubnja (mislim, udarac u pravo vreme, što neobičnijom ritmiikom), struganje basa kroz lokomotorni sistem. Glas pevača onda tretirate kao još jedan muzički instrument, pa onda gledate kako se i on „uklapa u sredinu“. Vrlo kasno, sa zaostatkom od desetak godina, sam ukapirao da slušanjem reči, učenjem značenja mogu i da naučim jezik (makar da probam, ako ništa drugo). Kao što su nas nekada savetovali da strani jezik učimo tako što ćemo to što čujemo ponavljati onako kako smo čuli, pa da što više slušamo i ponavljamo da bi rezultat na kraju biti to. Onda sam počeo pomalo da se zanimam prevodima. Čudo jedno šta sve možete sakriti u nepoznati jezik:
- Neke pesme su iza svojih pevljivih refrena, savršenih harmonija krile najobičnije budalaštine. Kada sam preveo neke od pesama koje volim, bilo me sramota da kažem da ih volim (shvatite ovo uslovno). Ko da objašnjava da je presudio akord, a da manje-više infantilni tekst nisam ni slušao. No, blam je ponekad cena koju morate platiti za uživanje.
- Emociju zaista možemo preneti zvukovima, reči nam nisu bitne. Mada nas govoru i stranom jeziku učimo izvana (roditelji, nastavnici i drugi dobronamernici), ipak u svakom od nas je zapisano, a i u svakom jeziku, da su reči i izrazi nastali iz unutrašnjeg poimanja spoljašnjeg sveta. A kako smo svi nastali od jedne iste supctance, am je pitanje neba pod kojim smo rođeni kako se tu kovitlaju vetar i svetlost, dakle ono izvan nas.
Lako je, misliće neko, tebi da truniš kad znaš englski. Prvo, ne mogu nikad reći da ga znam (naprotiv, znam ga samo onoliko koliko sam svoj život i uspeo da prevedem na engleski), a zatim: kako je moguće da mi se kao klincu od sedam-osam godina sviđala pesma „Message in a bottle“, kad nisam ni znao o čemu to Sting priča. Ima ona čuvena priča o tome šta ustvari čujemo dok slušamo pesmu na engleskom, o čemu je pisala Gemina na svom blogu. I da sam se vodio time, nikad ne bih mogao da se zalepim za pesmu koja peva „.... mesečina bato!“ (message in a bottle).
„Me(n)talna filozofija“
Mislim da bi na ovu temu najpre mogli da razgovaramo sa dečacima koji „padaju niz pubertetsku liticu“. Nisu njima „paaaarpl“-ovci, „mejdeni“, „ejsidisi“ kamen koji ih brže vuče dnu, nego jezik na kome bi izrazili svoje nemire. Sad lepo, sedite i razgovarajte sa svojom decom u pubertetma. Kad budu počeli da iznalaze opravdanja zašto baš danas ne mogu da odu na šišanje (a sutra će „svakako“, samo kad i sutra ne bi bilo danas kad svane, a još juče smo rekli da se danas ne možemo, nego mora sutra), dobro oslušnite šta vam govore. Onda ćete shvatiti da gledanje kroz prozor nije zveranje nego pogled na svet. Koliko se svet spolja razlikuje od njegovog poimanja iznutra.