„Politikin zabavnik“ može da se provuče kroz mnoge moje priče. Dugo ga već ne kupujem, možda zato što mogu da ga čitam na drugim mestima. Jedna stvar koju pamtim su nalepnice „Volim te" na valjda pedeset svetskih jezika. Gledajući sada sa distance,to mora da je bio poziv na zrno razuma kao alternativa onome što su donele devedesete. Uzalud je otišao i taj očajnički zov na razum. Šta se desilo u godinama koje su usledile - desilo se. Nažalost. Mi iz sedamdest i neke smo možda poslednja generacija koja se nauživala i naputovala a da toga može da se seti (nismo bili baš tako mali). Mislim naravno na putaovnja do Ohrida ili Makarske, ali bez pasoša. Na spavanje u kolima pored puta bez straha od budala raznih vrsta. Današnja deca to ne mogu.
Današnja deca su deca stresa. Ni krivim ni dužnima ubrizgali smo im u gene sve svoje stresove i pokidane nerve. I nije dosta. Deca rastu skoro bez roditelja. Moji roditelji su samnom provodili puno vremena, od njih sam učio skoro sve o životu; imali smo vemena da razgovaramo. Roditelji danas vremena nemaju. Zapravo, imaju ga isto onliko koliko imaju obezbedjenu egzistenciju za svoju porodicu. I deca se životu uče sa televizije.
Našao sam zaklon od poplave što repriznih što premijernih bilo domaćih bilo nedomaćih serija, pa makar ovim drugim i razumeo jezik. Mislim, ne pratim njihove radnje. Ako neko može neka mi kaže, kada ste poslednji put u nekom domaćem ostvarenju čuli reč hvala? Bilo je doduše na Eurosongu i to na dva jezika (čak!?). Na koliko jezika umete da kažete ovu jako lepu, kratku reč? A naša deca? Možda samo „grasijas“ (valjda se ovako čita?)
Ovo sam pisao razmišljajući o trojici dečaka koji dolaze na internet. Trojica Roma, jedan drugom su do uveta. Mogao bih da ih posmatram danima. Iako imaju osam, devet i deset godina, dvojica mlađih slušaju najstarijeg kao da im je otac. Jedino znam najstarijeg da prepoznam. Ostaloj dvojici mešam imena. Njih dvojica su u Čačku kod brata samo dok traje raspust. Inače su iz Vojodine. Tri brata daju mi odgovor na pitanje: može li se biti veseo i poslušan u isto vreme? Može, glasi odgovor. Kako? Pa, lepo – samo da ste lepo vaspitani. A oni su baš takvi.
Zuje po klubu, jedan počne da igra jednu igricu, pa onda hoće i druga dvojica. I dok ja svima namestim istu, ovaj prvi je već promenio (ko zna da li je uopšte i igrao ovu koju sada njegova braća igraju. Biologija postaje najbesmislenija nauka u tom trenutku, a i osnovni zakon fizike pada u vodu: ne samo što tada imam pet ruku, već sam na tri mesta u isto vreme.
Nikada pre nego što su oni došli prvi put na internet nisam čuo više puta reč hvala za kratko vreme. Uvek kada nešto traže pa dobiju kažu hvala. Nije moja majka zlobna, ona samo ima surovi smisao za humor (geni, šta ćete!). Ona, recimo kaže da sam ostario kad mi prija da mi neko kaže „hvala“. Neka bude, slažem se. Ipak, dobro se osećam kada vidim da nije baš sve otišlo u nepovrat.
(izašlo u jednom dahu zadržavanom nekoliko dana)