Kada se dve moje velike strasti (internet i radio) nađu na jednom mestu, nastaje ovo što sledi. Imajte na umu da ovo piše neko ko je nekoliko puta bezuspešno pokušavao da se „uvuče“ na radio kao spiker, autor ili tonac. Niti jedan put mi nije uspelo. Ostao sam „sa ove strane radija“. Priči, ipak, nikad kraja.
Radio na zemlji
Moj prvi kontakt sa radiom se desio verovatno i ne znajući o čemu se radi. Pamtim dedin stari „Calipso boy“, pa onda jedan radio za koji je baka pričala da je moj drugi deda izneo iz rata; danas taj radio stoji kao ukras u našem stanu (znate onu foru, radio a na njemu obavezno šustikla – detalj kojim čuvamo uspomene na stara vremena kada se to moglo videti gotovo u svakoj kući). Probao tata da ga osposobi, ali majstor kaže da bi bila „skuplja pita od tepsije“. Lepo stoji šustikla i na radiju koji ne radi.
Na tom „ratnom“ kao i na „Kalipsu“ voleo sam da „češljam skalu“ i recimo uživam u onom zvuku kada tražite radio stanice na srednjim talasima, zvuku koji liči na pisak radio-stanica iz partizanskih filmova. Negde pri vrhu skale, dva puta se taj pisak pretvara u šum radio-stanice koju možete čuti, ali jako slabog signala. Jedan je bio Radio Zagreb, a drugi Radio Ljubljana. Ljubljana je spunjavala muzičke želje, što će kasnje postati moja opsesija. Radio Beograd na srednjim talasima je mogao da se uhvati „i rukom“, pa ga je baka slušala makar zbog Petra Slovenskog i Srbe Milina. „Karavan“ - odgovor je tačan.
Voleo sam da slušam baš te dve daleke radio stanice, da li zbog toga što su bile nepristupačnije (kao što nam je uvek zanmljivije ono što „rukom ne možemo dotaći“) ili zbog toga što se ipak govorilo malo drugačije nego u mojoj okolini. Kasnije bih možda to mogao da uporedim i sa umorom od slušanja uvek iste pesme ili muzike ma koliko je voleli). Program Radio Beograda sam već znao napamet.
Biće ipak da se radi o tome da me privlačilo ono što je daleko i manje-više nepoznato. Na severozapad bivše juge putujući, nisam stigao dalje od Makarske. Zagreb se samo slušao i to preko „Zelenog Megaherca“, a Ljubljanu preko narečene emisije koja ispunjava muzičke želje. I mada su se ukt radio stanice uvek bolje čule, te kratkotalasne i srednjetalasne su bile pomalo i stvar prestiža. Naročito kratkotalasne, jer tu skalu nije imao svaki rado-aparat. I zamislite sad onu sliku kad Lepi i Moke Pišonji i Žugi pričaju o strankinjama koje se negde tamo „praskaju pravo“; tako su meni pričali da ću sve te udaljene zvukove moći da čujem na kratkim talasima. No, džaba – jedan za to vreme „svemirski brod“ od radio aparata (sa kratkotalasnom skalom, dakako), ja sam „udesio“, jer sam stalno voleo nešto da „čačkam“. Sve što je kasnije moglo da se čuje je ukt. Udaljene radio stanice su postale neostvareni san dok nije došao internet.
Internetom sam upoznao one revolucionarne godine, kada se završni udarac MIloševiću tek budio – godina sa tri prevrnute šestice. Imati „dial up“ internet je bio pravi luksuz, ali kod brata u kancelariji jedne od „nato-plaćeničkih“ nevladinih organizacija bilo ga je non-stop. Tada sam prvi put video šta je ICQ, pa mi se svidelo. To je brat otvarao, a ja sam posmatrao sa strane. Nije mi rekao da može da se sluša radio preko neta. To sam otkrio sam.
Radio na webu
Skoro prvi klik na brzom internetu kod kuće bio je na hrvatski radio „Student“. Kako mi je internet ispunio mnoge dečačke želje, i ova je bila na tom spisku. Uživao sam punim plućima; sa nešto preko trideset sam se osećao kao klinac u pubertetu, kome se odjednom otvaraju ona vrata koja je večno gledao zatvorenima za vreme „kad porasteš“.
Nedostatak entuzijazma tonaca je najveća i najdugotrajnija pandemija. Ona može i da ubije ljubav prema radiju, ako se isti pretvori u muzičku kutiju. Mnogi tonci na posao odlaze „za platu“ i pomalo im postane svejedno šta će svirati, pa se plej liste vrlo brzo provaljuju. I postaje dosadno. Zasitio sam se brzo jer me koncept „skoro-samo-muzika“ odavno ne privlači. Opet, Austro-Ugarska bi bila moja zemlja obećana da sam se rodio na vreme; kad je Mađarska „sa one strane“, u pomoć priskače Vojvodina, pa kreće prava „invazija“ na vojvođanske radio stanice. Slušao sam ih nekoliko: novosadskih i „pravih novosadskih“, nenovosadskih. I ponovo onaj zanos direktnog uključivanja u program, skoro pa da sam ponovo počeo sa manijakalnim zvanjem da bih čuo muzičku želju, da bih glasao ili se pohvalio da, iako iz Čačka, slušam njihov program u Novom Sadu, Zrenjaninu... Hiljadu puta sam sebi prebacio što sam takvo nešto sebi dozvolio još jako puno pre interneta; nisam se „navukao“ na „internet željoteku“ - jedna lokalna mi je bila nauk za ceo život davno pre interneta.
Mali veliki snob se navikao „pušit na original cigara“. Počelo da mi smeta to što je ton bio kao kod mono radio stanica, pa surfujući dalje „Austro-Ugarskom“, opet se obreh u Hrvatskoj. Sve poletno, sve leprša, ali i ovde ste mogli da provalite ne plej listu, već omiljene muzičare. Uzalud činjenica da volite neku muziku ako vam ona steže omču oko vrata. Promena, makar i povratak, ali tamo gde vrata niste zalupili i zauvek zatvorili. <<<<a kako zalupiti vrata jdnoj staroj, dobroj, velikodušnoj dami – Vojvodini?
Povratak Vojvodini bio je nešto najslađe, nešto što sam i uživo osetio vraćajući se na Palić, druge i za sada poslednje godine letovanja na Paliću. Tu ste i ne verujete svojim čulima. Ponovo udišete onaj isti vazduh pitajući se zar je moguće to ikada ostaviti. E nešto tako sam osetio i slušajući te vojvođanske radiostanice: sve je bilo na svom mestu kao kad sam otišao i sve me ponovo čekalo. Raširenih ruku, video sam. Sa iskustvom povratka neke je pojave, stvari, sredine lakše razumeti. Sada podsećam sebe na elektron u kovalentonj vezi. Sad sam malo ovde a malo tamo, svačiji pomalo a svoj u želji da putujem makar radijski u predele gde sam ili bio pa ostao deo mene ili u tamo gde bih želeo tek da budem.
Radio se provlači kroz mnoge što ispričane što neispričane priče. I sigurno ćete sličnu rečenicu naći i u nekim ranijim tekstovima. I budućim.
Eh Sizife :)
Čitam i sećam se..Kako sam samo uživala u radiju i radijski emisijama kao dete...i kao starija....
A onda sam se zaposlila na radiju i magija se raspršila ....
I dalje volim radio..Volim to što radim, volim živu reč u programu, ne volim mp3 plejer štanc stanice...Ali nema više te magije...