Ne bih ni znao koliko je Madona asocijacija na mene ili ja na Madonu na ovom blogu. Kralj Pajaca me poprilično, i mogu da kažem prijatno, iznenadio. Štaviše, ne bih znao ni da neko ima o Madoni da kaže išta lepo.
Dakle, Kralju, preduhitrio si me. Svakako bih ovo napisao, ali ne sada. Pa, da krenemo.
Promenih nekoliko templejtova na svom blogu, što je ostalo nezapaženo, valjda zato što sam ih menjao jako davno, tek počevši da pišem blog. Poslednji je jako dugo bio u svojoj osnovnoj crnoj boji sa svećom gore desno. Crnu nisam odabrao slučajno – crno je moja boja. No, počeo sam da pogletkujem druge blogove, a na jednom – blogu „vijerne ljube Anrijeve“ mi se svidela ideja da pozadina bude slika nekoga koga volim. I počelo je traganje za Madonom. Konkurencija je bila više nego oštra, a nisam ni znao kako da dodam sliku, dok mi nije pomogla ekipa iz tadašnjeg MB tima. Nacrtali ljudi kako treba da se promeni, i ja promenio. Naravno da sam kasnije „čačkao“ sam pa kvario, ali copy/paste je najzahvalnija kombinacija u tekst editorima isto kao cancel u čitavoj IT tehnologiji – ništa nisam pokvario.
Prethodna slika Madone je pobedila zato što ima najbolju kombinaciju plave i nijansi crvene, što se Madonine oči (ono što kod nje nikada neće ostariti) tako lepo smeju (da, da, da – smeju se beskompromisno, skriveno, ali dobronamerno – tako makar meni izgleda). Imalo je i drugih slika, ali je ova ostavila najlepši utisak na mene.
A onda prođe zaslepljenost, pa počnete da primećujete photoshop face, šminku koja se razliva (možda samo u glavi posmatrača), pa poželite da promenite sliku.
Opet „audicija“, ali „dok žiri zaseda“, valja imati nešto umesto prazne pozadine. Pa sam tražio neku mesečinu, našao i zaključio da je depresivno. Zatim sam tražio neku šumu, pa prolećni, pa jesenji pejzaž, pa sam ukucao dragi-Bog-zna šta, i dobio sliku koju ćete gledati još malo, dok je ne zamenim.
I eto, dakle, nisam se odrekao Madone (ona i ako je folirantkinja, kao što kažu – nije niti jedina, niti najveća); kako je Kralj Pajaca primetio ima lepe oči, a ja bih dodao najlepše oči na svetu. Na to uvek „padnem“. I „padaću“.
Volim prirodu, naravno. Šume i parkove najviše. Ali, Madona je Madona. (Mad Donna, kako volim da kažem). I eto, zato nema Madone. Ali će je biti, makar u srcu.
Umesto Madone, jedino bi mogla da dođe u obzir Marina Perazić, kako je lepo zapazio Kralj Pajaca. Marina je jedna posebna priča u mom životu, koju još ne umem da ispričam, Ko zna, možda jednog dana...
A možda i na mom blogu pobedi Madonu? Ko zna, možda jednog dana...
Asteriks u našoj priči
Nego, imam jednu ideju:
Asteriksovo pleme je biralo vođu tako što napune glasačku kutiju glasovima, onda je bace u reku, a vođu izaberu tako što se potuku, pa ko je najjači, biće vođa.
Zanima me koga biste vi izabrali u mom slučaju: Madonu ili Marinu Perazić? Vi kao i Gali izaberite, a ja to neću uvažiti, nego ću izabrati koga hoću. Ipak, zanima me vaše mišljenje.
A oci Eni Lenoks?:)