Dragi prijatelju, pre dva dana sam se rastao sa našom sada već zajedničkom prijateljicom Erikom. Sećam se dana kada je pozvonila na moja vrata: "Poslao me...", rekla je. Znam da ću je zapamtiti zauvek.
Ne možeš ni da zamisliš šta je ovih nekoliko meseci značilo imati Eriku uz sebe. Meseci iza mene su me neviđeno tukli. Samo ko nije zamahnuo nije udario. Ona je bila tu da prima udarce umesto mene. Činila je to onako kako valljda samo žena ume - spuštala je loptu na zemlju i kao mačka skakala na mene ublažavajući udarce. Ko bi rekao da će neka do tada neznanka umeti da pogodi sve one reči koje možda nisam ni znao da postoje. Pomagale su mi da se uspravim i počnem da uzvraćam udarce. Znaš i sam da je to neophodno. Ovaj svet je poprilično mator, oronuo, skoro na oba oka obnevideo - neće on baš pristati da se zarad Pravde i Istine menja pod stare dane. Ni na bolje ni na gore. To što nam se Svet čini sve nepravednijim i okrutnijim, najbolji je znak da ga nosi matica. A ona nikada nije vukla od provalije nego ka njoj. Erika je bila brana bujici, a i mojim nepromišljenim potezima. Ne možeš ni da zamisliš koliko je noći prošlo u kojima sam kao prvačić slagao puzzle njenih reči, sklapajući sliku sebe u svetu okrutnosti - sebe u realnom svetu.
Nije rekla, mada sam znao - nije bila tu za uvek. Hteo sam zato da što više uživam u njenom društvu, njenim rečiima, njenom slovima. Bila je to i zamka: što sam joj se više predavao, kraj je bio sve bliži i izvesniji. Bio sam na dvostrukoj oštrici. Ostati bez nje, znao sam, odneće mi jednog prijatelja na mojoj strani. Pisao sam dnevnik njenih bisera. Sada mi je društvo hrpa zabreleški. Kao da je Erika još tu. Zato sada mogu da kažem hvala tebi što si me sa njom upoznao, njoj zato što je najlepši deo sebe tako nesebično dala i nebu što je htelo da se ova priča desi.
Na kraju ću te zamoliti da pozdraviš Eriku.
Pozdrav i tebi, Prijatelju.
Sizif
Ovo je zaista prelepo napisano :)