E pa definitvno ima nešto „iznad nas“. Danas sam pričao sa njom koja me uvek zezala što volim da slušam Zoricu Kondžu. Pričala je („fesbukovala“ ili "fejsbučila") s posla (radi prvu smenu); ja danas na poslu slušao online radio - moj prvi klik na brzom netu. Pustili Zoricu Kondžu. A pretežno išao Nik Kejv koga s vremena na vreme prekidaju neki drugi (PJ Harvey, pa i Zorica Kondža, recimo, koja je delimično „kriva“ što ovo pišem). Nika Kejva sam danas pre podne stavio na FB profil: „There ain't gonna rain anymore“. I kiša me ispratila na posao - kiša koju volim, na posao koji obožavam.
Vreme moje prijateljice je bilo vreme kad smo jurili ploče, kasete, slušali radio, žicali cigare, pili pivo ispred „Bedaka“, pili dva sata jednu kafu u „Kralju“, pravili se da znamo da gledamo u šolju (ja se pravio, drugi su i znali ponešto). Sad imamo internet, pa su mnogi snovi postali java - kolekcionarstvo se pretvorilo u megabite-po-sekundi. E zbog toga je internetu veliko hvala. I sad uživamo sa manje truda, ali ne sa manje zadovoljstva (ako ne teramo mak na konac). Govorim iz prve ruke, ja sam (uglavnom bivši) kolekcionar.
Mada je Kondža već odavno otpevala i na radiju koji slušam i večeras dok pišem, ide jedna pesma pa P.J, Harvey. pa jedna pa Nik Kejv (ili nekako slično, ali fantastično) i tako u krug, ostavljam ovde baš Zoricu Kondžu zbog prijateljice koja mi je ulepšala dan, zbog prijateljice zbog koje volim Fejsbuk, zbog prijateljice zbog kakvih Fejsbuk i postoji.
Nešto iznad nas je danas spojilo sve u jednu priču. I hteo sam da ostane ovde.
.. najdraža pesma mi je - ima jedan svijet, sad u njenoj interpretaciji ili ne...
a zaista nekad zna da bude "sve neobično, ako se voli" :)