Nekad ne gledam „Balkansku ulicu“. To se desi kad ne mogu, kada nisam tu. Inače je volim. Nisam nikada uhvatio reprizu, a moji kažu da je i nema. Ja zato skoknem do neta, pa gledam...
Malo je, a to sam rekao da bih ostavio rezervu da ću se možda setiti - trenutno ne mogu - emisija koje posmatraju život na takav način. Voleo bih da gostujem kod Vesne samo da bi me pitala ono kako ona često kaže „nezaobilazno pitanje“:
„Koja je to pesma koju naručujete u kafani?“
Ako je odgovor da ne naručujem pesme u kafani jer ne idem u kafane, logično je pitanje: „Pa, je l čekaš da te neko pita, da bi mu ti odgovorio da ne ideš u kafanu?“ Ne, ne idem u kafanu. Ustvari, u kafani koju sam posećivao nema „pevaljka“. Ali imam pesme za kafanu. U kafani ne sviraju Baha; tamo „radi“ drugi repertoar. Neke od tih mojih pesama za kafanu može da otpeva bilo ko, ali samo jedna je Njena.
„Dones'te mi rujnog vina...“
A vino ne pijem. Nekad nisam pio ni pivo ni „Pelinkovac“. Ali, vino ne smem. Smem samo po jedno pivo ili „pelin“, ali Istina kaže: i to je dovoljno – mojoj Istini ne treba vino. Toliko je ima da može i sama da ispliva. I sretnem te, Grome moj. Sretnem te onakvu o kakvoj su mi pričali. Ne, taj susret ne može „na suvo“. „Na suvo“ nema istine. „Na suvo“ nosimo kostime u kojima se ne osećamo dobro. Znači da je sve ovo vreme trebalo da dolivam (za) istinu? Ne da pijem da te zaboravim, nego da pijem da te gledam kao priču o tebi. Misliš da me nisi videla pijanog? Kako ono beše u „Sumnjivom licu“? Nisi primenila „specijalni šifrarnik“.
U kafani, valjda, ne sviraju ni tu tvoju pesmu. Možda nisu probali. A ja imam aranžman, partiture za ceo orkestar - samo neka traže. Nudim džabe, samo neka sviraju. Nek sviraju, plaćam koliko traže. Može tamburice, može da se zviždi samo neka gruva. Onako kako je gruvala priča o tebi. Kao Grom.
„A sećaš li se...“
... nije tlo pucalo - „prštalo je“ - leteli smo. ili je to za tebe i tada bio ples poludelog leptira? Niko nije više bisera bacio u reku. Kad se samo setim, ne znam da li da mi bude drago što su se nizali, ili žao gde su završavali. Oni za tebe su mi bili najbitniji, a njihova sudbina je bila najtužnija. Nema tih reči, nažalost. Ove možda nisu ni obris. Nudim svoje oči, znaćeš da pročitaš; ako si znala nepogrešivo pogrešno da ih pročitaš, znaćeš i šta zaista hoće da kažu – samo ispred svega staviš znak „minus“.
I eto priče i čak nekoliko pesama za Vesnu, Grome moj.
nek' me svuda prate, s' pesmom rujna vina... ni ja nju ne naručujem, te bih volela da jednog dana, u Novom Sadu, recimo, čujem onu: Kada pad-ne pr-vi sneeg... to je merak :)