Lagao sam vas. „Erika“ nije devojka - „Erika“ je knjiga. I ne zove se „Erika“ nego se zove „Učini svetu na sopstvenu štetu“. Poklonio mi je Mungos. On je taj Prijatelj kome se obraćam. Ćutao sam skoro svima o ovoj varki. Rekao sam njemu odmah (svidelo mu se), a jednoj bogerki nekoliko meseci kasnije; Mungosa tada već nije bilo. Retko kad prozivam u svojim blogovima (ne računam linkove na tekstove); prozvao sam njega u jednom tekstu, a blogerku koja je čuvala tajnu o „Eriki“ prozvaću sada. Mila, faca si jer si čuvala tajnu o „Eriki“. Hvala ti zbog toga.
Koga mrzi da traži a ne morzi ga da čita, evo najkraćeg puta do „Erike“. Da, možda će se činiti da sam u komentarima odgovarao kao da je devojka u pitanju, ali sam se trudio da se ne stekne takav utisak.
Ta knjiga je najvrednije što mi je od Mungosa ostalo. Kišona sam posle čitao u još dve knjige i uvek ga čuvam kao „kviska“ - da podigne duh kad ovaj krene da (pro)pada. Mnoštvo zabeleženih mesta u Mungosovom poklonu me podseti kako se problemima može „prići iza leđa“ i tako ih pobediti, ili ih ismejati i naterati da se postide i pobegnu. Tekstom „Erika“ sam hteo da kažem hvala Mungosu.
Kako sam se tada zaprepastio kad sam na nekom blogu video da je Prijatelj otišao, tako me sad iznenadilo da je prošla cela godina. I ovakve će biti sve naredne. Bez njega, ali sa njim u mislima i sa njim u svemu što je iza sebe ostavio. Možda nemam neke jake reči, možda zvuče prazno, možda i ne zvuče, ali ja osećam da moram da ih kažem. Meni nedostaje.
I ja sam dobila knjigu od Mungosa,"Večeras ljubim daleko" (P. Jevtović)
Čuvam je sa istom onom nežnošću, sa kojom čuvam Mungosa u srcu. I meni nedostaje taj divni Prijatelj... :(